Bijeljina, nekada ponosni industrijski centar, danas u tišini svjedoči o sudbini svojih nekadašnjih privrednih giganata. Među njima, posebnu bolnu uspomenu čuva priča o fabrici obuće “Zenit”, koja je od simbola prosperiteta i radničke snage doživjela potpuni kolaps, ostavivši iza sebe pustoš i armiju obespravljenih radnika.
Prije ratnih dešavanja devedesetih godina, “Zenit” je bio gigant obućarske industrije ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U svoja tri pogona, u Bijeljini, Janji i Ugljeviku, fabrika je zapošljavala oko 2.000 radnika. Dnevno se u “Zenitu” proizvodilo i do 5.000 pari obuće, što je na godišnjem nivou dostizalo impresivnu cifru od milion pari cipela.
Glavno tržište za “Zenitove” proizvode bilo je ogromno tržište tadašnjeg Sovjetskog Saveza, gdje se izvozilo oko 90 odsto ukupne proizvodnje. Kvalitetna izrada i siguran plasman proizvoda osiguravali su stabilno poslovanje i redovne plate za hiljade porodica u Semberiji. Fabrika je bila okosnica privrednog razvoja regije i simbol sigurnosti za svoje zaposlene.
A onda je došao period tranzicije i poslijeratne privatizacije, koji se za “Zenit”, kao i za mnoga druga uspješna preduzeća u Bosni i Hercegovini, pokazao kobnim. Kroz niz, kako mediji ironično navode, “uspješnih privatizacija”, nekadašnji gigant je sistematski uništavan. Umjesto da se proizvodnja modernizuje i pronađu nova tržišta, imovina fabrike je rasprodata, a mašine, srce proizvodnog procesa, završile su u starom gvožđu.
Sudbina radnika bila je zapečaćena. Ljudi koji su decenijama svojim rukama stvarali ugled i bogatstvo “Zenita” preko noći su ostali na ulici, bez posla i bez nade. Mnogi od njih, nekada vrsni majstori obućarskog zanata, bili su primorani da spas traže u malim, privatnim radionicama za popravku obuće, boreći se za golu egzistenciju na tržištu preplavljenom jeftinom uvoznom robom.
Danas, na adresi Tiršova br. 9 u Bijeljini, gdje se nekada nalazilo sjedište moćne fabrike, ostala su samo sjećanja. Preduzeće “ZENIT” A.D. Bijeljina je u stečaju, sa blokiranim računima i bez ikakve privredne aktivnosti. Prizor napuštenih i oronulih fabričkih hala, zaraslih u korov, bolno je svjedočanstvo o uništenoj privredi i izgubljenim životima generacija koje su gradile ovu zemlju.
Priča o fabrici obuće “Zenit” nije samo priča o jednom preduzeću. To je paradigmatična priča o tranziciji na balkanski način, o propuštenim prilikama i o društvenoj nebrzi za radnika i industriju. To je opomena da se bez jasne vizije, poštenja i odgovornosti, i najveći privredni giganti mogu pretvoriti u prah i pepeo, ostavljajući iza sebe samo gorka sjećanja na neka bolja i prosperitetnija vremena.
