U srcu Semberije, u sjećanju starih Bijeljinaca, živi priča o ženi čiji je život bio obavijen velom tajne, a njen grob postao mjesto nade i utjehe – legenda o Šeći, poznatoj kao “dobra Šeća”, bijeljinskoj heroini i, kako su je neki nazivali, bošnjačkoj Ivani Orleanskoj.
Priča o Šeći nije zapisana u starim knjigama na način na koji se bilježe životi vladara i vojskovođa. Njena povijest sačuvana je u usmenim predajama koje su se generacijama prenosile sa koljena na koljeno, a koje govore o njenoj izuzetnoj hrabrosti i dobroti.
Iako detalji njenog herojskog čina koji joj je priskrbio usporedbu sa francuskom heroinom danas blijede u magli prošlosti, ono što je ostalo urezano u kolektivno pamćenje jeste njena uloga zaštitnice naroda u nekim teškim vremenima. Legenda kaže da je u doba velikih nemira i opasnosti, Šeća istupila hrabro, stajući u obranu svog grada i naroda, pokazavši junaštvo koje je nadilazilo ono što se od žene u to doba očekivalo. Njen čin, čija se točna priroda izgubila u vremenu, bio je toliko značajan da joj je narod Bijeljine odao počast koja se rijetko kome ukazuje.
Ono što je, međutim, ostalo najupečatljivije i što se decenijama prepričavalo, jeste priča o njenom grobu (mezaru). U neposrednoj blizini današnjeg vodotornja u Bijeljini, na mjestu gdje se nekada nalazio stari muslimanski harem, bio je Šećin grob. To nije bio običan grob. Postao je svojevrsno mjesto hodočašća, ne samo za Bijeljince, već i za ljude iz dalekih krajeva koji su dolazili tražiti pomoć i lijek.
Narod je vjerovao da se na tom mjestu dešavaju čuda. Bolesni su dolazili u nadi da će ozdraviti, slijepi da će progledati, a nesretni da će pronaći utjehu. Uoči petka, grob bi bio obasjan stotinama bijelih svijeća lojanica koje su palili posjetioci, moleći se za zdravlje i sreću svojih najmilijih. Pored svijeća, ostavljali bi rižu i sitne novčiće kao simbole svojih molitvi i zavjeta.
Pričalo se da noću iznad njenog groba lebdi sablasna, plavičasta svjetlost, “nur” – božansko svjetlo – koje ni najjači vjetar ni kiša nisu mogli ugasiti. Ta svjetlost bila je za narod znak da je Šećina dobrota i svetost i nakon smrti ostala da bdi nad gradom.
Nakon Drugog svjetskog rata, veći dio starog harema je uništen radi izgradnje zelene pijace. Sudbina je htjela da jedino Šećin grob ostane netaknut, usamljeno stojeći godinama kao posljednji svjedok jedne epohe i dubokog narodnog vjerovanja. Na kraju je i on, zajedno sa ostatkom harema i obližnjom džamijom, uklonjen, a priča o čudesnom mjestu polako je prelazila u legendu.
Danas na tom mjestu nema vidljivog traga Šećinog postojanja, ali sjećanje na “dobru Šeću” i dalje živi. Njena priča ostaje simbol hrabrosti i nade, podsjetnik na vrijeme kada je vjera u čudo bila jača od svih nevolja i kada je grob jedne heroine bio najsvetije mjesto u cijeloj Semberiji.
