Prema mojim najnovijim istraživanjima, starog gradonačelnika Bijeljine Avdibega Salihbegovića, koji je umro 1893. godine, na toj funkciji je naslijedio mlađani Sulejman- aga (Suljaga) Hadži Grabčanović, veletrgovac iz Bijeljine. Podatak sa kojim se ranije baratalo da ga je na toj funkciji zamijenio Ibrahimaga Hadžisalihović nije tačan! Sulejman-aga je bio sin uglednog bijeljinskog trgovca Salih-age H. Grabčanovića, koji se sa sinom doselio iz Užica u Bijeljinu 1862. godine. Salih-aga je inače bio brat mog pradjeda Hasan-age. Sulejman-aga je u gradu bio poznat po nadimku Suljaga. On je dužnost gradonačelnika našega grada obavljao od 1894. godine pa sve do svoje prerane i iznenadne smrti 1899. godine, u 41. godini života!
Dokazi za ove moje tvrdnje su sljedeći dokumenti koji potiču iz austrougarskog perioda:
Sarajevski list od 11.03.1894.godine objavio je sljedeću vijest:
„Novi načelnik Suljaga Hadži Grabčanović rogjen je u selu Grabu – STARI PAŠALUK u Bijelini. Piše nam prijatelj iz Bijeline: „Naša je beledija bila više od godine dana obudovljena, a naš grad nije imao načelnika. Najzad ga evo opet dobismo. Potvrgjen je naime za načelnika ovdašnji opće štovani gragjanin i posjednik Suljaga Hadži Grabčanović. Naša su braća upamtila ono kobno doba užičko. Onda je Suljagu otac njegov Hadži Salih aga donio današnjeg našeg načelnika u naramku u Bijelinu, gdje je i odrastao, te stekao ljubav i štovanje. Rogjen je u selu Grabu, užičkom srezu, bivšem biogradskom pašaluku, a selo Grab njihov je stari pašaluk. Današnji naš načelnikposjeduje lijepih sposobnosti, čvrst karakter i poznaje svoje dužnosti, te će i kao načelnikbiti onako isto štovan i ljubljen, kao što je bio prije kao gragjanin.“
Izvještaj o Sulejman-aginoj smrti:
1899. ..3. d. M. ist in Bjelina, Bosnien, der Bürgermeister Salihaga Hadzi Grabcanovic gestorben. Der Verstorbene war eine sehr populäre, allgemein be.
Prema mojim najnovijim istraživanjima Ibrahimaga Hadžisalihović je bio treći po redu gradonačelnik Bijeljine pod austrougarskom vlašću i tu je funkciju preuzeo 1899. godine,
Sulejman-aga je zaslužan za najranije projekte uređenja našega grada : prosjecanje novih ulica u gradu, kaldrmisanje glavnih gradskih ulica, izgradnju gradskog korzoa, izgradnju prvih uličnih trotoara, proširenje gradskog osvjetljenja sa petrolejskim lampama i izgradnju niza javnih objekata u gradu. Ove su se zasluge ranije pogrešno pripisivale Ibrahimagi Hadžisalihoviću.
(nastavlja se)
Modernizacija cesta i poštanske službe, izgradnja kasarne i novih objekata u gradu Bijeljini, prokopavanje kanala Dašnice:
Vrlo brzo nakon okupacije nove vlasti su nastojale da poprave i moderniziraju postojeće ceste u Bijeljinskom kotaru, naslijeđene iz osmanskog perioda, koje su bile u očajnom stanju i veoma zapuštene. Pristupilo se rekonstrukciji i modernizaciji cesta koje su vodile iz Bijeljine ka Rači, Brčkom i Zvorniku. Sve su te ceste bile u prvim godinama nakon okupacije proširene, ispravljene i izravnate, te nasute tucanikom, sve prema tada najmodernijim evropskim standardima u cestogradnji, tzv. „makadam“ normama. Istovremeno sa popravkom puteva pristupilo se modernizaciji poštanskog saobraćaja, sam poštanski ured je ostao u istoj zgradi u kojoj je bila pošta za vrijeme osmanske vlasti, s tim da je ta zgrada bila temeljito rekonstruisana i proširena. Ta se zgrada nalazila u blizini današnje Zelene pijace u Bijeljini, tačnije, bila je preko puta zgrade koja se zove „Lamela 1 i 2“, a koja je poznatija kao „Bled“ (po kafani koja se tu nekada nalazila). Sa rastom grada, razvojem privrede i pojavom novih tehničkih dostignuća, kao što je telefon, te porastom broja zaposlenih u poštanskom uredu, pojavila se potreba za izgradnjom nove i veće poštanske zgrade. Godine 1900. austrougarske vlasti su izgradile u Bijeljini novu i puno veću poštanska zgradu koja se nalazila preko puta današnje kafane „Lovac“. Odmah nekon okupacije, pored modernizacije pošte, pristupilo se popravci i temeljitoj rekonstrukciji telegrafske veze Bijeljine sa Sarajevom, koja je inače bila uspostavljena još za vrijeme osmanske vlasti 1868. godine. Telegrafska veza sa Sarajevom je vodila preko Brčkog i Tuzle, koja je tada predstavljala sjedište okruga. Pored rekonstrukcije veze sa Sarajevom, bila je izgrađena i potpuno nova telegrafska linija koja je povezala Bijeljinu i Zvornik. ( M.Grabčanović „Bijeljina i Bijeljinci“ str. 46.) Pred kraj Prvog svjetskog rata pošta u Bijeljini je dobila i prvu javnu telefonsku centralu, na koju su se mogli prikopčati civilni pretplatnici u gradu. Telefonske veze Bijeljine sa svijetom su proradile 1918. godine. Prvi pretplatnici su bili bogati građani Bijeljine, najveći broj privatnih telefona su tada imali jevrejski trgovci.
Odmah nakon zaposjedanja našeg grada okupaciona vlast je počela sa gradnjom nove moderne vojne kasarne istočno od gradske jezgre, a u blizini prigradske mahale „Bukreš“. Ova je nova kasarna trebala da zamijeni stare osmanske vojničke objekte-kasarne tzv.“kršle“ koje su se nalazile u samom središtu Bijeljine, unutar gradskog šarampova. Taj je hendek ili šarampov bio izgrađen u samom centru današnjeg grada i opasivao je otprilike cijeli današnji gradski trg i sve objekte do današnjeg gradskog parka. On je bio elipsastog oblika, a bio je širok oko 20 metara a dubok oko 6 metara i uvijek je bio ispunjen vodom. U hendek je bila navedena voda iz riječice Janjice koja je tekla iz pravca Obriježa preko Pašinih Bašća današnjom glavnom ulicom, kroz tadašnju Janjica čaršiju, koju je dijelila na dva dijela, a ulijevala se u šarampov kod današnjeg starog nebodera. Voda iz šarampova je isticala u blizini današnjeg Doma vojske. Janjica je odatle dalje tekla pored današnje zgrade Elektrodistribucije i Salihbegovića džamije ka izlazu iz grada prema selu Obarskoj, tu se uljevala u veliku baru, a iz te bare voda je dalje slobodno tekla ka rijeci Savi. Sa unutrašnje strane šarampova su bili veliki zemljani nasipi-bedemi koji su pratili oblik hendeka sa vodom. Zemljani nasipi su međusobno spajali četiri kamene kule-tabije sa ulaznim kapijama.Ti zemljani bedemi – bastioni su u svojoj osnovi bili debeli više od dvadeset metara, nagore su išli pod nagibom –konusom, tako da su pri vrhu bili nešto tanji. Visina ovih bastiona je bila oko 10 metara. Po vrhu ovih bastiona je bila postavljena palisada od debelih, gusto zbijenih hrastovih trupaca koji su bili zabijeni u zemlju pod uglom od 90 stepeni. Visina drvene palisade je bila preko 3 metra. Na palisadama su bili napravljeni mnogobrojni otvori za puškarnice, kao i više topovskih fortica sa otvorima. Prema pričama starih Bijeljinaca koji su to upamtili,voda u hendeku-šarampovu oko utvrde je bila ustajala i nečista, jer je u šarampov odvođena sva fekalna kanalizacija i otpadne vode iz same utvrde i naselja, U šarampov je svijet bacao sve i svašta, pa čak i crknute životinje, a u hendek su nizami bacali i odsječene glave prestupnika koje su bile izlagane na tabijama. Zbog svega ovoga gradom se širio užasan smrad, posebno ljeti u sušnom periodu kad je protok vode u riječici Janjici bio vrlo slab. Ljeti je u ustajaloj vodi bujalo barsko rastinje i žabokrečina, a hendek je bio domom milijardama dosadnih komaraca i ostalih vodenih insekata.
Pošto je ovaj šarampov bio prevaziđen sa aspekta modernog ratovanja a bio je ekološka bomba, izvor zaraze i potencijalno velikih epidemija, austrougarske vlasti su ga nedugo nakon okupacije zatrpale, a svoju vojsku izmjestile iz centra grada u novu kasarnu izvan grada. Godine 1905/1906. je na zapadnom obodu grada prokopan kanal Dašnica, kojim su rječice Janjica i Dašnica bile izmještene izvan tadašnjeg grada. Taj novi kanal je imao funkciju zaštitite grada od poplava ovih dvaju rječica koje su tekle kroz sami centar grada, kao i od podzemnih voda i proljećnih bujica koje su se slijevale u grad sa obronaka planine Majevice i pri tom pravile velike štete. ( M.Grabčanović, „Bijeljina i bijeljinci“ str.35/36.)
Piše: Saud Grabčanović za Preporod Bijeljina
(nastaviće se)
