Bijeljina je izrasla. Od nekadašnje varoši, postala je grad – veliki, savremen, sa svim atributima modernog urbanog života. Ipak, u sjećanju mnogih njenih stanovnika, posebno onih koji nose teret decenija na leđima, stoji jedna praznina, jedna bolna tačka nostalgije koja se ne može ispuniti ni najmodernijim digitalnim projekcijama. Ta tačka je Kino “Radnik”.
“Radnik” nije bio samo zgrada. Bio je hram kolektivne radosti, epicentar društvenog života i, prije svega, mjesto gdje su se snovi projektovali na veliko platno. Današnja realnost je takva da se filmovi prikazuju u Kulturnom centru, u, doduše, tehnički opremljenijem prostoru. Ali, kako i sami kažete, to nije to. Nije to zato što Kulturni centar, ma koliko bio potreban i koristan, nikada nije mogao da ponese auru onog autentičnog bioskopskog doživljaja koji je nudio “Radnik”.
Čarolija prije mraka
Pravi doživljaj filma u “Radniku” počinjao je mnogo prije nego što bi se svjetla pogasila. Počinjao je već na platou ispred, gdje bi se formirala živa, uzbuđena gomila, nestrpljiva da kupi kartu ili pronađe drugara. A ritual koji spominjete – taj je bio ključan: hot dog i flašica Apa Kole. To nije bila obična užina; to je bila svojevrsna sveta pričest, neizostavni dio predigre za ulazak u svijet fantazije. Miris ulja i kobasice, šum gaziranog pića, žamor i smijeh – to je bio soundtrack bijeljinskog djetinjstva i mladosti.
Kada bi se ušlo u salu, zrak je bio gust od iščekivanja. Iako možda akustika nije bila savršena, a sjedišta možda i nisu bila najudobnija na svijetu, to je bilo nebitno. Na tom platnu smo prvi put vidjeli kauboje, zaljubili se u holivudske dive, strepili od Terminatora i plakali sa junacima jugoslovenskih ratnih drama. To je bilo mjesto gdje smo, rame uz rame sa komšijama i sugrađanima, doživljavali kolektivnu emociju.
Gubitak kolektivne radosti
Zatvaranjem “Radnika”, Bijeljina je izgubila više od bioskopa; izgubila je dio svoje duše i identiteta, dio svoje javne sfere. Kulturni centri, multipleksi i kućne videoteke pružaju bolju sliku i zvuk, ali ne mogu da repliciraju osjećaj zajedništva. Tamo ste dolazili da gledate film, ali i da budete viđeni. Bioskop je bio mjesto za dogovaranje izlazaka, mjesto prvih simpatija, teren za razmjenu utisaka, gdje se odmah po izlasku, pod neonkama, film secirao do najsitnijih detalja.
Današnja Bijeljina je veća, naprednija, ali u toj veličini, paradoksalno, osjeća se i sve veća otuđenost. Stara kina su propala pod teretom tranzicije, visoke cijene održavanja i dolaska novih tehnologija. I dok moderni grad teži da bude na “tom nivou”, on ne smije zaboraviti da pravi nivo jednog grada nije samo u broju tržnih centara, već i u brizi za prostore koji kreiraju uspomene.
Kino “Radnik” živi u uspomenama generacija koje su odrasle na njegovim predstavama. To je mjesto gdje su se sijale radosti i snovi, i dok današnje generacije imaju digitalnu sliku, one su uskraćene za tu iskonsku čaroliju zajedničkog doživljaja mraka, platna i, naravno, neponovljive kombinacije hot doga i Apa Kole. Bijeljina je dobila veliki grad, ali je izgubila srce svoje mladosti.
Sudbina Kina “Radnik” u Bijeljini
- Zatvaranje i prenamena: Gotovo sva stara, jednodvoranska kina (poput “Radnika”) u Bosni i Hercegovini i regionu doživela su istu sudbinu: zatvaranje tokom devedesetih ili početkom 2000-ih, usled tranzicije, zastarele opreme (prelazak na digitalnu projekciju) i nedostatka finansija.
- Kompletno rušenje ili preuređenje: Najčešći epilog je da su ovakve zgrade prodate privatnim investitorima. Prostori su ili potpuno srušeni da bi se izgradilo nešto novo (najčešće komercijalni objekat), ili je unutrašnjost temeljno preuređena za trgovačke, ugostiteljske ili poslovne svrhe. Vrlo je verovatno da se i na lokaciji nekadašnjeg “Radnika” danas nalazi neki novi objekat ili radnja.
Bioskopski život u Bijeljini danas
Trenutno se prikazivanje filmova u Bijeljini odvija u okviru Centra za kulturu, što je jedina gradska institucija koja održava tu tradiciju. Iako tehnički uslovi možda jesu bolji, kako ste i sami primetili, to često ne može zameniti atmosferu i kontinuitet nekadašnjeg bioskopa.
Zaključak: Nažalost, konkretne inicijative za revitalizaciju starog Kina “Radnik” u Bijeljini ili izgradnju novog, namenskog bioskopa (poput modernog multipleksa, kakve imaju veći gradovi) nisu javno dostupne u pretrazi, uprkos tome što Bijeljina jeste veliki grad koji zaslužuje bioskopski prostor na tom nivou.
