Elektrifikacija grada Bijeljine
Ubrzo nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske, u Americi i zapadnoevropskim državama se počela proizvoditi i u javnom i privatnom životu koristiti električna struja. Veliki pronalasci američkih naučnika Nikole Tesle i Tomasa Alva Edisona na polju elektrotehnike donijeli su velike promjene u životu čovječanstva, kakve se do tada nisu mogle ni zamisliti. Električna se struja krajem 19. vijeka počela koristiti u domaćinstvima, industriji i javnom životu za osvjetljavanje gradova, kao i pogon gradskih tramvaja u razvijenim zapadnim zemljama, u koje je spadala i Austro-Ugarska. Širom K&K Monarhije započelo se sa izgradnjom malih gradskih električnih centrala koje su pogonile parne mašine, a gradile su se i prve hidrocentrale, čije su generatore pogonile turbine na vodeni pogon. Električna energija iz tih centrala se zatim žicama razvodila po gradovima, gdje se najviše koristila za ulično električno osvjetljenje. Pojava električnog gradskog osvjetljenja je predstavljala u to vrijeme veliku senzaciju! Elektrifikacijom je u to vrijeme bila obuhvaćena i naša zemlja, kao dio K&K Monarhije. Elektične centrale su najprije napravljene u Sarajevu i Zenici, pa su ti gradovi prvi u BIH dobili električno gradsko osvjetljenje, što je u to vrijeme predstavljalo senzaciju i veliko čudo.
Kada je obližnja Tuzla 1906. godine dobila električno osvjetljenje na ulicama, tadašnji gradonačelnik grada Bijeljine Ibrahim-aga Hadžisalihović je odlučio da elektrificira i naš grad i da ga osvjetli električnim osvjetljenjem. U to vrijeme su u gradovima Monarhije bile građene manje električne centrale u kojima je struju proizvodio električni generator pokretan vodenom parom. Pošto je u obližnjem Ugljeviku još 1889. godine bio otvoren rudnik uglja, a ugalj je potreban za pogon centrale, postojali su svi tehnički uslovi za izgradnju prve električne centrale i u našem gradu.
Elektrifikacija našega grada je predstavljala veliku investiciju za ono vrijeme i jedan od najznačajnijih trenutaka u istoriji grada Bijeljine. Pojava električnog osvjetljenja je predstavljala izlazak iz doba mraka koji je vladao još od postanka čovječanstva i nastanka ljudske civilizacije. Gradonačelnik Bijeljine Ibrahim-aga Hadžisalihović je krajem 1908. godine poslao državnim vlastima u Beču molbu za izdavanje dozvole za izgradnja prve električne centrale u našem gradu, kao i elektrifikaciju samoga grada, te molbu za finansijsku potporu. Početkom sljedeće godine je iz prijestolnice stiglo odobrenje za izgradnju, kao i dio finansijskih sredstava za kupovinu opreme za centralu. Dio finansijskih sredstva za elektrifikaciju grada i gradsko osvjetljenje morao je sam grad obezbijediti iz gradskog budžeta, kao i iz priloga bogatih građana. Nakon odobrenja iz Beča, između 1910. i 1911. godine bila je izgrađena gradska „električna centrala“ kako su je Bijeljinci nazvali. Ta se zgrada nalazila u današnjoj Majevičkoj ulici, uz staru tursku Belediju (Opštinu), koja se nalazila u blizini današnje zgrade Elektrodistribucije. Bila je to velika zgrada za ono vrijeme, u kojoj su trebali bili smješteni parna mašina i električni generator, a uz nju je bio podignut dimnjak visine 40 metara. Sve je bilo gotovo do kraja 1911. Godine, pa je gradonačelnik Hadžisalihović otputovao u Beč i Peštu, na pregovore sa firmama koje su izrađivale strojeve i dinamo-mašine za električne centrale. Sklopio je povoljne ugovore za isporuku mašina s firmom “Wolf”, koja je dala i sav potreban materijal i stručnjake za početak rada, dok se ne osposobi domaća radna snaga. (Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006. str.224)
Kupljena oprema firme „Wolf“ je stigla iz Beča brodom, najprije Dunavom pa onda Savom, do pristaništa u Rači. Iz Rače je bila transportovana za Bijeljinu konjskom zapregom. Nakon pristizanja opreme iz Beča, ona je bila postavljena u novoizgrađenu zgradu kod Beledije. Istovremeno su duž važnijih gradskih ulica bili postavljeni stubovi i razvedene žice za prijenos električne struje iz električne centrale, te postavljene sijalice za ulično osvjetljenje. U ljeto 1912. godine je elekrtična centrala proradila i gradske ulice našega grada su prvi put osvjetlile električne sijalice umjesto prevaziđenih petrolejskih fenjera. Za naše stare Bijeljince to je predstavljalo veliku svečanost i još veću senzaciju, jedno veliko „čudo neviđeno“! Tako je napredni gradonačelnik Bijeljine Ibrahim-aga Hadžisalihović u naš grad uveo novinu, koje je u to vrijeme i u mnogo razvijenijim i bogatijim evropskim gradovime bila u povoju.
Odmah nakon elektrifikacije ulica u gradu, bogatiji i napredniji građani Bijeljine su počeli uvoditi električnu struju i u svoje domove, gdje je ona najprije bila korištena samo za kućno osvjetljenje. U to vrijeme, osim malih „kohera“- rešoa na struju, nikakvih drugih električnih aparata nije bilo. U vrijeme elektrifikacije je bilo jako puno i otpora uvođenju električne energije u gradu,od strane kozervativnih i zatucanih muslimana pojedinaca, koji su električnu struju smatrali za „šejtansku rabotu“ koje se treba kloniti ! Međutim, vremenom je i ovaj dio stanovništva u gradu „omekšao“, pa je pod pritiskom svoje mladeži uveo tu „šejtansku“ struju u svoje kuće.
(nastaviće se)
Preporod Bijeljina ; Piše: Saud Grabčanović
