Piše: Jusuf Trbić
Uvijek mi je drago kad čujem za nekog Bijeljinca koji radi nešto što prevazilazi svakodnevnu rutinu i ne svodi sebe na nivo opšte površnosti koja nas je skoro sasvim potopila. U Tuzli Mehmed Imamović slika, Dragana Kurjaković piše pjesme i priče, Saud Grabčanović se bavi istorijom, u Bijeljini slikaju Sead Vidinlić i Refija Pilaković, neki drugi se bave muzikom, naukom, društvenim aktivizmom, i sve je to preduslov za prevazilaženje krute stvarnosti koja svojom rutinom ubija stvaralački nerv i zaključava nas u tamnicu skučenog identiteta.
Nedavno sam saznao za Sadiku Hrustić Vodeničarević, slikarku koja je postavila svoju prvu samostalnu izložbu u francuskom gradu Miramasu i jednim korakom ušla u svijet istinske umjetnosti. Sadika je Bijeljinka, rođena je 1959. godine i pred rat je radila kao sekretar Gimnazije „Filip Višnjić“. Radila i pomalo slikala, za sebe. A onda je građanski rat u Bosni prekinula sve snove. S mužem Mensurom i 11-mjesečnim sinom Emirom krenula je u nepoznati svijet, poput drugih izbjeglica: bez života, bez budućnosti, bez snova. Zahvaljujući rodici skrasila se u francuskom gradu Miramasu, 50 km od Marseja, i krenula mukotrpnim izbjegličkim putem. Radila je najteže poslove, kao i mnogi drugi naši ljudi, morala je ponovo završiti srednju, pa onda i višu školu u Francuskoj, slijedili su zaposlenje i rad u računovodsvu, i, prije svega, odgajanje sina. U ovom posljednjem, čini se, imala je najviše uspjeha. Emir je doktorirao informatiku u Tuluzu, i sad se bavi umjetnom inteligencijom na Univerzitetu u Lionu. Istovremeno je doktorirao u Parizu i sin Mensurovog brata Muhameda.
„Sve ružno što smo doživjeli uklonjeno je, na neki način, ovim uspjesima naše djece. Emir i Muhamed nisu jedini, mnogo naše djece je uspjelo ovdje, i to je prava satisfakcija za sve što smo doživjeli“, kaže Sadika. „Sad, kad sam otišla u penziju, vrijeme je da se i ja prepustim mojim snovima, onome što me je oduvijek privlačilo i što me danas zaista ispunjava. Slikarstvo je postalo, ako se tako može reći, moj drugi zavičaj, moj smiraj, moja radost. Za ovu izložbu mi je trebalo mnogo truda, a ovdje sve to ide prilično teško. Mnogo slikara konkuriše, slike ocjenjuje specijalna komisija i vrlo su strogi. Kad sam izabrana među nekoliko desetina slikara, morala sam čekati 12 mjeseci da dobijem prostor u gradskoj galeriji. Moje slike su zaista lijepo primljene, bilo je mnogo izvanrednih kritika, pa sad planiram i izložbu u Lionu. A kad ispunim drugu želju, povratak u moju Bijeljinu, planiram da tamo napravim atelje i da radim ono što sam oduvijek željela.“
Sadika slika neobičnom tehnikom: slobodnim izlijevanjem boja, i to tekućih akrilnih boja, bez kista, što zahtijeva mnogo pažnje i umijeća i mnogo eksperimentisanja. Taj stil je nastao u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata i bio je dugo skoro nepoznat u Evropi. Sadika je morala sama da prevodi tekstove o tome najprije na francuski, pa onda na svoj bosanski jezik, da dugo uči i usavršava se. Njena samostalna izložba je zato pravi trijumf volje, kreativnosti i znanja, i zato joj, punog srca, možemo poželjeti da ne posustane i da svoje snove i dalje prenosi na platno. Za sebe, za svoj zavičaj i svoju domovinu, za sve nas.
