1.) Berlinski kongres njegove odluke i posledice za našu zemlju
Berlinskim kongresom iz 1878. godine Bosna i Hercegovina je bila data na upravu Austrougarskoj Monarhiji i to e na 30. godina, sa ciljem da u našoj zemlji uspostavi red, vladavinu prava i demokratiju. Razlog za to su bili veliki vjerski i socijalni nemiri u našoj zemlji, koje „bolesnik na Balkanu“, Osmansko carstvo, nije uspijevao umiriti. U BiH su prije toga godinama vladale velike pobuna kršćanskog, najviše srpskog stanovništva, izazivane „spolja“ iz knjaževine Srbije, sa ciljem stvarenja Garašaninovog plana za stvaranje tzv. Velike Srbije. Tih ustanaka je bilo širom Bosanskog ejaleta, najviše u Bosanskoj krajini, ali u u drugim dijelovima naše zemlje. Najpoznatiji i najkrvaviji ustanak se odigrao 1875. godine u Hercegovini i on je u istoriji poznat kao „Nevesinjska puška“. Ti su ustanci obilovali strašnim zločinima od strane ustanika nad bosanskim muslimanima, na što je odgovarano odmazdom i zločinima nad pobunjenim srpskim stanovništvom širom BiH, od strane osmanskih vlasti i bošnjačkog „bašibozuka„. Brutalna odmazda osmanske vojske i bošnjačkog bašibozuka je rezultirala velikim egzodusom srpskog stanovništva u okolne zemlje, Srbiju i Austro-Ugarsku. Nakon sloma ovih ustanaka 1876.g odine Kneževina Srbija je objavila rat Osmanskom carstvu. U tom je ratu srpska vojska pod generalom Alimpićem prešla preko rijeke Drine i napala na Bijeljinu, sa ciljem da je zauzme. Međutim, taj napad je propao, Srbi su bili do nogu potučeni na gradskom šarampovu, pa je srpska vojska panično pobjegla preko Drine u Srbiju, zajedno sa pridruženim srpskim ustanicima iz Semberije. Inače u tom ratu koji je vođen na više frontova, srpska vojska je doživjela katastrofalan poraz, zemlja je bila pred slomom, a Turci na kapijama Beograda! Tada je u pomoć svojoj pravoslavnoj braći na Balkanu priskočila carska Rusija, koja je objavila rat Turcima i tako spasila Srbiju od nove osmanske okupacije. U tom novom ratu je Osmansko carstvo doživjelo totalni poraz, Rusi su stigli do predgrađa Istanbula, pa je sultan kapitulirao. Ovaj rat je bio završen Sanstefanskim mirom, praktično osmanskom kapitulacijom, čijim odlukama nisu bile zadovoljne tadašnje velike evropske sile:Njemačka, Engleska, Francuska i posebno Austro-Ugarska, koja je imala svoje stare kolonijalne planove za Balkan. Zapadne sile su izvršile pritisak na Rusiju, te je ona odustala od odluka Sanstefanskog mira, a ruski car je pristao da se na Berlinskom kongresu 1878. godine izvrši nova podjela zauzetih osmanskih teritorija na Balkanu.
Bosna i Hercegovina je prije tog kongresa pradstavljala pravo „bure baruta“ na Balkanu, koje osmanske vlasti nikako nisu bile u stanju kontrolisati i koje je generiralo velike nemire i ratove u regiji. BiH je bila data odlukama tog kongresa K&K Monarhiji na određeno vrijeme, sa ciljem da u našoj zemlji uspostavi red, ekonomski prosperitet, građanska i vjerska prava i slobode kao i ostale demokratske vrijednosti koje su tada vrijedile u Evropi. Znači, sve ono što posrnulo Osmansko carstvo nije bilo u stanju napraviti u našoj zemlji potkraj svoje vladavine. Nakon tog perioda Austro-Ugarska je bila dužna da vrati Bosnu i Hercegovinu ponovno pod okrilje Osmanskog carstva koje je i dalje, uprkos okupaciji iz 1878. godine, polagalo pravo i imalo formalnu jurisdikciju nad našom zemljom. Međutim, kada je 1908. godine isteklo vrijeme na koje je BiH bila predata Austro-Ugarskoj, napravljen je dogovor o prodaji Bosne i Hercegovine između osmanskog sultana i austrougarskog cara i kralja Franje Josipa. Po tom je dogovoru Austro-Ugarska je turskom sultanu za našu zemlju platila oko 16,5 tona zlata, pri tome narod u BiH niko ni za šta nije pitao! Nakon uspješne kupovine naše zemlje Austro-Ugarska je proglasila Aneksiju BiH 1908. godine, što je izazvalo tzv. aneksionu krizu. Uslijedili su oštri protesti i istupi od strane susjedih država, kraljevina Srbije i Crne Gore, koje je podržavala carska Rusija i koje su Austro-Ugarskoj prijetile ratom, tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja koja pripada samo njima.
2.) Austro-Ugarska okupacija BiH i predaja grada Bijeljine
Bosna i Hercegovina je odlukama evropskih sila na Berlinskom kongresu, održanom u Berlinu od 13. juna do 13. jula 1878.godine, data na privremenu upravu Austro-Ugarskoj. Odluke Berlinskog kongresa su prihvatili Osmansko carstvo i sultan, ali ih nije prihvatilo stanovništvo naše zemlje. Prvaci našeg naroda su odlučili da brane svoju zemlju i da ne dozvole okupaciju. Tako je nastao period tromjesečnog oružanog otpora bosanskohercegovačkog (najviše muslimanskog) stanovništva austrougarskoj okupaciji, koji je trajao od 29. jula do 20. oktobra 1878. godine. Dok je većina teritorije Bosne i Hercegovine vrlo brzo bila okupirana od trupa K&K Monarhije, sjeveroistočna Bosna je do jeseni 1878. godine bila slobodna i uspješno je odoljevala okupaciji! Najžešći otpor okupatoru je bio pružen u avgustu mjesecu 1878. godine na prilazima Donjoj Tuzli, gdje su Tuzlaci, predvođeni muftijom Šemsekadićem, do nogu potukli elitnu 20. diviziju K&K Monarhije pod komandom feldmaršala Caparija. Nakon ovog poraza došlo je do povlačenja austrugarske vojske ka Doboju i nastupio je duži period u kojem su okupacine trupe bile u defanzivi. Tada je cijela sjeveroistočna Bosna, uključujući i našu Bijeljinu, bila slobodna i to sve do jeseni 1878. godine. U jesen 1878. godine okupacionim trupama K&K Monarhije pod komandom feldmaršala Caparija, stacioniranim u Doboju, pristigla su velika pojačanja od cijele dvije , pa je austrougarska vojska krenula u završne operacije za zauzimanje Donje Tuzle. Plan te operacije je bio da se najprije zauzmu sva mjesta u sjeveroistočnoj Bosni koja su u okruženju oko Tuzle, pa da se tako ustanici u Tuzli izoluju i prisile na predaju. U sklopu te ofanzive austrougarske trupe su najprije izvršile napad na grad Brčko, gdje su naišle na veoma žilav otpor ustanika. Borbe u Brčkom su bile veoma žestoke, sa velikim žrtvama na obje , pa su Austrougari grad skoro potpuno razorili. U toku borbi, a i nakon zauzeća grada i njegove okoline, vojnici K&K Monarhije su izvršili stravične zločine i pravi pokolj nad ustanicima i civilnim stanovništvom Brčkog. Austrougarske trupe su ubijale sve koji su imali fesove na glavi, medjutim u to vrijeme su i kršćani u Bosni nosili fesove, pa je ispalo da je tom prilikom najviše njih bilo pobijeno! Vijesti o padu Brčkog kao i o razaranju i pokoljima u gradu vrlo brzo su stigle i u našu Bijeljinu, koja je bila sljedeći cilj okupacione vojske. Bijeljinci su za zebnjom očekivali napad na svoj grad!
Nakon žestokog otpora austrougarskoj okupacionoj vojsci kod Brčkog i padom ovog grada, gradski oci Bijeljine su razmišljali da naš grad predaju bez borbe. Nakon pada susjednog grada, svi imalo normalni Bošnjaci našeg grada postali su svjesni da je daljnji otpor okupaciji nerezonski i besmislen, da to može izazvati samo bespotrebne ljudske žrtve kao i razaranje grada i uništenje njihove privatne imovine. Austrijanci su naš grad dva puta do temelja uništili i to 1688. i 1717. godine, o čemu su postojala predanja, a kod mnogih tadašnjih Bijeljinaca je bilo svježe i sjećanje na razaranja grada iz 1835. godine, kada su osmanske trupe kod komandom vezira Vedžihi-paše iz topova bombardovale grad neprekidno 18 sati, te, naposlijetku, tu su bila i sjećanja na napad Srbijanaca na Bijeljinu u ratu 1876. godine, kada je naš grad za dlaku izbjegao totalno razaranje, a Bošnjaci genocid! Sve ovo je uticalo na konačnu odluku da se grad preda bez borbe! Stanovništvo našeg grada su posebno uplašili izvještaji o velikim gubicima bošnjačke vojske u borbama za Brčko, te izvještaji o počinjenim velikim zvjerstvima okupacionih trupa nad civilnim stanovništvom Brčkog i okoline, uz velika razaranja tog grada. Na kraju dugog i veoma burnog vijećanja u tadašnjoj bijeljinskoj belediji, donesena je odluka da se grad preda austrougarskim trupama bez borbe. Članovi Medžlisa Bijeljine (opštinskog vijeća) zatražili su od kajmakama-mudira Jusuf -bega Pašića, Ali-age Talirevića, Hadži Džane-age i Mehmadali-bega Pašića, da odustanu od svojih namjera da pruže u Bijeljini oružani otpor okupacionim trupama, i da odmah sa svojim pristalicama napuste grad. Navedeni bošnjački prvaci, koji se nisu slagali sa austrougarskom okupacijom, prihvatili su zahtjev predstavnika građanstva Bijeljine i odmah napustili grad.Talirević i Hadži Džano su otišli u pravcu Zvornika dok su Jusuf-beg i Mehmadali-beg pobjegli u Knjaževinu Srbiju, u Šabac.
Nakon odlaska organizatora otpora iz grada , 20. septembra 1878. godine, u susret okupacionim trupama u pravcu Brčkog upućena je delegacija Medžlisa Bijeljine sa bijelim zastavama i ključevima grada u cilju predaje grada bez borbe. Šestočlanu izabranu delegaciju Medžlisa je predvodio tadašnji šeher-ćehaja (gradonačelnik) Bijeljine Avdibeg Salihbegović. U delegaciji , osim Salihbegovića, bila još dva Bošnjaka: Mustaj-beg Muradbegović, zemljoposjednik, i Salih- aga Grabčanović, trgovac, dvojica gradskih Srba trgovaca: Milko Jovičić (podnačelnik opštine) i Pero Živanović, te Jevrejin Menahem Salom – rabin. U tom trenutku su austrougarske trupe, koje su išle ka Bijeljini, bile prešle riječicu Gnjicu i ušle u Donji Dragaljevac. Delegacija Medžlisa se u ovom selu sastala sa generalom Budichom (Budih) na mostu na riječici Gnjici i tu mu simbolično predala ključeve grada, i time bez borbe predala naš grad u ruke okupacionim trupama. Nakon potpisivanja sporazuma sa Budihom delegacija Medžlisa Bijeljine se vratila nazad u svoj grad.
Piše: Saud Grabčanović
(nastaviće se)
